|
|
-Temeljeno na pjesmi ~The Fate of Norns~ od Amon Amartha Bio je hladan zimski dan,vjetar je nanosio nove i nove nanose snijega na smrznutu zemlju na kojoj je ispred kolibe sjedio snažan muškarac.Imao je snažno tijelo.te iako je bio polugol činilo se kao da ne osjeća hladnoću.Po maču koji mu je visio niz pas,te brojnim ožiljcima,koji su se mogli vidjeti ako se dobro zagledaš,vidjelo se da je ratnik.Ili je to bar bio...Lice mu je bilo naborano kao da o nečemu ozbiljno razmišlja ili da pak trpi ljutu bol,dok su mu oči bile staklaste i beživotne.Kosa mu je padala niz ramena i u njoj je već bilo toliko snijega da je bila gotovo bijela.U ovom čovjeku se nije vidjelo ni trunke života i da nije bilo pomicanja njegovog prsnog koša gore-dolje,bilo bi ga vrlo lako zamijeniti za kakvu prikazu ili pak mrtvaca. Vjetar je na trenutak utihnuo i nastupila je grobna tišina koju je kao bodež proparao ženski vrisak prepun boli.Muškarac je zario glavu u dlanove jer je znao što to znači.Kroz vrata kolibe glasno ridajući izašla je mlada žena u rukama noseći sina,starog tek šest zima.Dječakova glava i udovi su beživotno visjeli...Žena je pala na koljena u snijeg pred muža,stisnula sina uz grudi i glasno zajecala.Ratnika je zazeblo oko očinskog srca za svojim jedinorođencem,ali stisnuo je zube i podignuo glavu sa licem iskrivljenim od boli.Ustao je sa svoga mjesta i preuzeo sina od njegove jadne majke. Činio se kao da spava i tijelo mu je bilo tako lagano u snažnim ratničkim rukama,ali ljubičasto-plava boja njegovih usana i koža blijeda kao snijeg vratila je oca u okrutnu stvarnost.Nijedan čovjek ne bi trebao nadživjeti svoje dijete,a ipak Norne su ovako odlučile.Ratnika je ovaj grozni teret sve više pritiskao u srcu i njegova tuga je rasla i rasla sve dok se niz njegovo strogo lice nisu počele kotrljati gorke suze...Najednom on je stao,na pola puta do lomače,dignuo glavu u nebesa i glasno zavikao,vođen neljudskim krikovima. ~SVEOČE!KOJA SUDBINA MI JE DANA?ZAŠTO MORAM PATITI?ZAŠTO MORAM OSJEĆATI OVU BOL?SVEOČE?!MOJ ŽIVOT JE IZGUBIO SMISAO!MISLIM DA LUDIM!~ A zatim kao da se ništa nije dogodilo,gonjen boli i žudnjom za krajem,ratnik je požurio prema pripremljenoj lomači.Položio je na nju svog jedinog sina,zadnjeg od svoje loze,znajući da mu pruža pokop dostojan kralja...Paleći vatru legao je do njega i u daljini,kroz nanose snijega,ugledao Norne i začuo njihov pjev Dok je vatra rasla i dim se podizao,ratnik je tiho šapnuo svoje posljednje riječi. ~Sudbina Norni nas sve očekuje.Znam da je to istina.Vrijeme je da odgovorim Odenovu zovu....Sine moj,On zove tebe i mene.~ ~Zahvaljujući Amon Amarthu mom najdražem bendu...~